Kako bih volio da danas mogu početi pisati iz nekog sretnijeg osjećaja… ali ne mogu. Sjedim i pitam samog sebe: hoće li ovo zaista biti moj nastavak i ostatak života?
Sanjao sam te sinoć. Bili smo svoji, na svome. Nešto si se naljutila na mene jer ti nisam iskopao zemlju za cvijeće i prebacio nekakvo kamenje kako bi se mogla normalno parkirati. Galamila si, ali sam te krišom uhvatio kako se smiješ jer si znala da si me iznervirala. I u svemu tome osjetio sam ono što mi najviše nedostaje – ljubav.
Onda sam se probudio. Pogledao sam na sat. Bilo je tačno 4:14 ujutro. (Da se ne kunem u rahmetli oca.)
Poslije toga više nisam zaspao. Oči širom otvorene, misli uz tebe, a ja kao neki ludak pušta suze niz lice. Sav normalan svijet spava pored nekoga, uz nekoga… a ja budan.
Hladnoća i praznina mog života slome me svaki put iznova. Znam da više nikada neću biti isti čovjek. Nekad uspijem nakratko zaboraviti bol kroz obaveze ili ljude, ali čim sve utihne, vrati se ista praznina. Velika kao svemir, a ti si negdje tako daleko u njemu da te vjerovatno nikada više neću dotaći, zagrliti ili pogledati onako kako sam nekada mogao.
Na današnji dan, u ljeto 2021. godine, pokrenuo sam ovaj website s nadom da ćemo trajati zauvijek. Nikada nisam ni pomislio da ćemo jednom stati, nestati i postati samo uspomena. Ako pročitaš članak koji sam tada napisao, na samom kraju stoje riječi koje danas živim. Kao da se univerzum poigrao mojim nadama i pretvorio ih u stvarnost koju nikada nisam želio.
I možda je baš to ono što najviše boli –što sam nekada bio toliko siguran da nikada neće stati jer smo toliko bili posebni zajedno.
Nek ti ovog ljeta samo sunce bude u kosi. Nek te ruke koje želiš, ma čije god bile, grle onako kako tvoje srce želi i osjeća. Nek ti Duša uvijek bude ispunjena srećom i životom koji zaslužuješ.
Ne misli o meni ni o mom bolu ako ponekad dođeš ovdje i pročitaš neki post koji ostavim. Ne misli o nekome koji već postaje umoran i putuje prazninom u nepovrat, nekome kome je izgleda suđeno da ovako živi i umire u istom trenutku. Misli o sebi, o onome što te čini sretnom, i uvijek budi ono što si oduvijek željela biti.
Na svim svojim putovanjima kada otputuješ, ako te nekada zagrli neki talas Okeana, sjeti se mene na trenutak. Neka ti zagrljaj talasa šapne da sam to bio ja. Napiši u pijesku ono što si mi uvjek slala kad si išla na odmore ili slavila svoje rodjendane i ako to ja neću više vidjeti u poruci ali će mi Univerzum poslati da to makar osjetim.
Uvijek ću te Voljeti Amela kao i prvog dana i svakog Ljeta, čak i ako u tvom srcu više odavno ne postojim.
Nedim 06/21/2026….07:55AM
Ovo si mi jednom poslala.. 🙁
