Jučer sam pošao da se sretnem sa Lejlom na večeru, ali negdje duboko u sebi osjećao sam neku čudnu radost, kao da idem da sretnem tebe.
Bila si svuda oko mene. U meni. U svakom koraku, svakom treptaju, a dok sam se spremao, tiho sam izgovarao tvoje ime kao da ćeš ga nekako čuti, kao da između nas još uvijek postoji nešto što vrijeme nije uspjelo ugasiti. Dok sam se vozio nailazile su pjesme jedna po jedna, pa sam slagao Lejli da me Alergija spucala od krvavih očiju. Kao što vidiš narukvica još živa i sve ono tvoje, svaki komad od tebe što imam, zamrznuta pita još u frižideru, svaki poklon, pismo, ceduljice, tanjuri i plastike, flaša iz koje pijem vodu svakodnevno i još mnogo toga. Dok sam živ i dok mogu i to će živjeti oko mene pa koliko god da boli ili bolje će ako čujem ili vidim nešto o tebi ili vama. To je ono ko sam ja.
Znam da si negdje tamo, uz njega. Znam da je to sada tvoj život. Ali ovo moje umorno srce, iscrpljeno od praznine koju si ostavila, i dalje kuca sa istom nadom. Kao da vjeruje da ćeš jednog dana osjetiti da još postojim. Da ćeš doći ovdje i napisati nekoliko riječi koje čekam toliko dugo da me možda još voliš, Možda da ti nedostajem više nego što si mislila da neću, možda da ni tebi nije svejedno i teško..možda me jednom nazoveš iz nekog Klozeta uplakana i da mi kažeš da samo dodjem da te zagrlim 🙁 Neznam.. nadam se makar malo.
Dan za danom prolaze moje misli. Tako ja i moje srce razgovaramo svakodnevno. Dok razum odavno zna istinu, srce i dalje sjedi na istom mjestu i čeka nešto što vjerovatno nikada neće doći.
Nadam se da si sretna i ispunjena uz sve to što imaš tamo.
Nedim…06.07.26 —— 08:45AM
