Danas su mi usta bila puna tvog imena. Iz čista mira sam ga izgovarao, kao da će ga vjetar nekako odnijeti do tebe. Pomislio sam, možda me osjetiš na trenutak, možda ti kroz misli prođe ono naše Nekad ili moje ime.
Volio bih da mogu doći tamo gdje si ti, ne kao čovjek kojeg bi morala da vidiš, nego kao nešto neprimjetno. Kao ptica pored tvog prozora, kao tihi povjetarac koji ti dotakne kosu, samo da budem blizu tebe. Da te gledam kako si, i da znam da si dobro i da barem na trenutak osjetim mir koji sam nekada imao kraj tebe.
Znam da je sada sve drugačije. Možda više ni ne znaš kako izgledam, a možda si zaboravila i kako mi glas zvuči. Onaj glas koji ti je govorio da te voli, da te treba. Glas koji ti je govorio: “Opičeno moje”, “Ludo moje”, i koji je uvijek nalazio način da ti kaže koliko mu značiš pa čak sada i kroz ovu stranicu koja još postoji makar za mene.
Ja tvoj glas još uvijek imam. Sačuvan je u nekim starim videima koje si mi slala dok si me voljela, u onoj pjesmi koju si mi pjevala i rekla na Kraju VOLIM TE NEDIME :(. Jutros sam gledao jedan od njih. Parkirala si se ispred svoje kuće, nasmijala se i rekla: “Hajde, dođi ako smiješ.” A kiša je padala.
Ne znam zašto, ali danas me baš presjeklo. Sjedio sam i gledao u ekran kao da se na trenutak vratilo vrijeme koje više ne postoji.
Umjesto naših “Dobro jutro, ljubavi” uz kafu, ja danas prelistavam naše stare poruke, slike i videe. Kunem se, ne znam zašto to radim ali radim. Znam samo da moram. Kao da u svemu tome još tražim komadić nas koji nisam uspio pustiti da ode.
Nedim 06.05.26 ==== 7:47PM
